- dobrovoljnim prijenosom umrlog temeljem raspolaganja za slučaj smrti, kao i
- prijenosom zakonskim nasljeđivanjem.
Uredba se primjenjuje na postupke nasljeđivanja u npr. slučajevima kretanja osoba iz jedne države članice u drugu radi zaposlenja ili života nakon umirovljenja, a što često rezultira time da su građani EU-a vlasnici imovine u različitim državama članicama, kao i sklapanju brakova među građanima EU-a koji su državljani različitih država članica.
Odredbama Uredbe propisan je način određivanja države članice EU-a čija će tijela biti mjerodavna za prekogranično nasljeđivanje i nacionalnog prava koje će se primjenjivati na to nasljeđivanje. Radi navedenog, građanin ili oporučitelj (osoba koja sastavlja oporuku) može planirati svoje nasljeđivanje i nasljednici se više ne moraju baviti raznim nacionalnim pravima i tijelima. Uredbom se također omogućuje da sudska odluka ili javnobilježnička isprava o nasljeđivanju izdana u jednoj državi članici EU-a ima učinke u drugoj državi članici EU-a. Konačno, Uredbom se uspostavlja europska potvrda o nasljeđivanju, isprava koju mogu zatražiti nasljednici (kao i zapisovnici ili legatari, izvršitelji oporuke i upravitelji ostavine) radi dokazivanja svojeg statusa i izvršavanja svojih prava u drugoj državi članici EU-a.
Nastavno na navedeno, bitno bi bilo istaknuti kako će tijela države članice EU-a u kojoj je pokojnik živio do trenutka smrti rješavati nasljeđivanje te će, u načelu, primijeniti pravo te države članice EU-a na nasljeđivanje.
Građani, međutim, mogu umjesto toga izabrati primjenu prava zemlje čiji su državljani na nasljeđivanje (država članica EU-a ili zemlja izvan EU-a). Taj se izbor prava može navesti u oporuci ili u posebnoj izjavi.
Autor: Silvija Žužić | Odvjetnik Rijeka | Odvjetnik Krk
